Upozorenje iz Daily Sabaha: Memorijalni centar Srebrenica suočen s pritiscima, Evropa ne smije šutjeti

Autor Farhan Mujahid Chak u osvrtu objavljenom u turskom listu Daily Sabah upozorava na političke pritiske kojima je, prema njegovim navodima, izložen Memorijalni centar Srebrenica u Potočarima. U tekstu naglašava da zaštita ove institucije nije samo pitanje očuvanja sjećanja na žrtve genocida, već i test odnosa Evrope prema vlastitoj historiji i odgovornosti za sprečavanje negiranja zločina.

Chak svoj osvrt započinje sjećanjem na posjetu Memorijalnom centru u decembru 2021. godine, koju opisuje kao mnogo više od istraživačkog putovanja.

„To je bila manje istraživačka posjeta, a više etičko hodočašće na mjesto jednog od najznačajnijih moralnih neuspjeha savremene Evrope. Kako je istakao stručnjak za genocid Kjell Anderson, sjećanje se ne odnosi samo na prošlost već pomaže i u oblikovanju etičkih temelja budućnosti. Sjećanje na Srebrenicu, stoga, nije samo odgovornost Bosne i Hercegovine. Ono predstavlja mjerilo moralnog kredibiliteta same Evrope“, navodi Chak.

Po dolasku u Potočare, autora je dočekao tim kojem je povjereno očuvanje sjećanja na više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijenih u julu 1995. godine. Među njima je bio i Emir Suljagić, preživjeli genocida i direktor Memorijalnog centra Srebrenica.

Upozorenja Emira Suljagića o mogućim pritiscima

Poseban dio osvrta posvećen je upozorenjima direktora Memorijalnog centra o mogućim pritiscima vlasti Republike Srpske. Chak navodi da je Suljagić izrazio bojazan da bi protiv ove institucije mogle biti poduzete mjere prisile, uključujući i policijsku akciju čiji bi cilj, prema njegovim upozorenjima, mogao biti zastrašivanje Centra i njegovog rukovodstva.

Autor ističe da su transparentnost rada i međunarodna podrška među ključnim mehanizmima zaštite nezavisnosti institucije koja čuva dokumentaciju, svjedočenja i druge dokaze o genocidu u Srebrenici.

Prema njegovom tumačenju, javnost mora biti upoznata s eventualnim pritiscima jer bi nedostatak informacija mogao dodatno otežati zaštitu Centra. Chak upozorava da očuvanje historijskog sjećanja u takvim okolnostima postaje i pitanje političke odgovornosti.

Ipak, navodi o mogućim budućim mjerama vlasti Republike Srpske predstavljeni su kao upozorenja i bojazni koje je iznio Suljagić, a ne kao potvrda da je policijska akcija već pokrenuta ili da je takva odluka donesena.

Lično iskustvo koje je autoru ostalo u sjećanju

Chak se prisjeća i događaja koji se odigrao prije ulaska njegove grupe u Memorijalni centar. Dok su prelazili pješački prijelaz ispred kompleksa, vozilo je, prema njegovom svjedočenju, ubrzalo prema grupi u kojoj je bilo nekoliko žena s hidžabom.

Autor navodi da su žene u strahu požurile da pređu cestu, dok je on u prvi mah pomislio da je vozač izgubio kontrolu nad automobilom. U posljednjem trenutku vozilo je skrenulo, a vozač je, kako tvrdi Chak, kroz prozor pokazao šaku, uzvikivao uvrede i udaljio se.

„Stojeći tamo, shvatio sam da je i sam Memorijalni centar postao predmet netrpeljivosti. Redovi bijelih nišana, sačuvana svjedočenja i samo postojanje ove institucije i dalje suočavaju s odgovornošću one koji ne žele priznati ono što se dogodilo u julu 1995. godine. Memorijali nisu pasivna mjesta. Oni prisiljavaju društva da se suoče s odgovornošću, identitetom i poricanjem“, naveo je autor.

Ovaj događaj Chak koristi kako bi ukazao na širi problem odnosa prema mjestima sjećanja na genocid. Prema njegovom stavu, memorijalni centri nisu samo prostori posvećeni žrtvama, nego i institucije koje čuvaju historijske činjenice i podsjećaju društva na posljedice poricanja zločina.

Poricanje genocida kao pokušaj brisanja historijskih činjenica

Autor posebno naglašava ulogu Memorijalnog centra Srebrenica u očuvanju dostojanstva žrtava i suprotstavljanju negiranju genocida. Pozivajući se na istraživanja genocida, ukazuje na to da poricanje ne predstavlja samo osporavanje počinjenog zločina nego i pokušaj da se žrtvama uskrati priznanje, a historijski zapis oslabi ili izmijeni.

Chak upozorava da je Memorijalni centar godinama izložen političkim pritiscima, negiranju genocida, istragama i onome što opisuje kao institucionalno zastrašivanje.

U takvom okruženju, smatra autor, očuvanje arhivske građe, svjedočenja preživjelih i dokumentacije o zločinima dobija dodatni značaj. Zaštita Centra zato ne bi smjela zavisiti samo od povremenih međunarodnih reakcija ili godišnjih komemoracija, već bi trebala biti dio dugoročne institucionalne podrške.

Svjedočenje Almase Salihović: Srebrenica nije davna prošlost

U osvrtu se Chak prisjeća i Almase Salihović, koju je upoznao tokom sastanaka u Ujedinjenim nacijama u New Yorku. Salihović, preživjela genocida, danas radi kao edukatorica u Memorijalnom centru Srebrenica.

Autor navodi da je njeno obraćanje bilo posvećeno ličnom gubitku, ali i odgovornosti preživjelih da budućim generacijama prenose historijske činjenice.

„Upoznao sam je prije nekoliko godina, kada je bila preživjela genocida u Srebrenici. Danas radi kao edukatorica u Memorijalnom centru. U svom obraćanju govorila je ne samo o nezamislivom ličnom gubitku već i o trajnoj odgovornosti koju preživjeli nose da obrazuju buduće generacije i sačuvaju historijske činjenice. Njeno svjedočenje podsjetilo me je da Srebrenica nije davna prošlost, već živo sjećanje“, ističe Chak.

Za autora je upravo prenošenje iskustava preživjelih jedan od najvažnijih razloga zbog kojih Memorijalni centar mora nastaviti raditi nezavisno i bez pritisaka. Njegova uloga ne završava čuvanjem uspomene na ubijene, već obuhvata i obrazovanje novih generacija o genocidu i njegovim posljedicama.

Evropa pred odgovornošću da zaštiti Memorijalni centar

U završnom dijelu osvrta Chak širi fokus s Bosne i Hercegovine na Evropsku uniju i međunarodnu zajednicu. Ističe da su međunarodni sudovi utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, ali da negiranje i političko osporavanje tih činjenica i dalje predstavljaju ozbiljan problem.

Zbog toga smatra da osude historijskog revizionizma nisu dovoljne ukoliko nisu praćene konkretnom i kontinuiranom podrškom institucijama koje čuvaju dokaze i svjedočenja o zločinima.

Prema njegovom stavu, evropske i međunarodne institucije imaju odgovornost osigurati da Memorijalni centar može raditi nezavisno, bez zastrašivanja i političkog uticaja. To podrazumijeva i jasnu reakciju na eventualne prijetnje, kao i podršku radu koji obuhvata dokumentovanje genocida, obrazovanje i očuvanje sjećanja na žrtve.

Chak upozorava da se odnos prema Srebrenici ne može svesti na izjave saučešća i komemorativne poruke jednom godišnje. Ako se institucija koja čuva sjećanje na genocid suočava s pritiscima, smatra autor, međunarodna zajednica mora pokazati da zaštita historijske istine nije samo deklarativno opredjeljenje.

„Žrtve Srebrenice zaslužile su pravdu. Preživjeli zaslužuju sigurnost. Kada institucije sjećanja postanu mete, šutnja više nije neutralnost. A institucija kojoj je povjereno očuvanje sjećanja na jedno od najmračnijih poglavlja evropske historije zaslužuje više od svečanih komemoracija svakog jula“, zaključuje autor.