Ruski napadi na Odesu posljednjih sedmica opisani su kao najintenzivniji od početka rata, ostavljajući grad u mraku, bez struje, grijanja i vode, dok stanovnici poručuju da su na ivici izdržljivosti.
Odesa, najveća ukrajinska luka, posljednje dvije sedmice suočava se s gotovo neprekidnim ruskim napadima dronovima i projektilima, u onome što brojni izvori opisuju kao najteže bombardovanje tog grada od početka rata. Kako piše The New York Times, ruske snage usmjerile su značajnu vojnu silu na ovaj grad, ostavljajući hiljade ljudi bez osnovnih uslova za život.
Život pod granatama i u potpunom mraku
Za Tetjanu Ribak (64), koja je nepokretna i živi na sedmom spratu zgrade, svaka eksplozija znači isto – leći u krevet i čekati da prođe. Ne može otići u sklonište, niti pobjeći. Kako više ne bi gledala ruske dronove iznad grada, zamolila je socijalnu radnicu da joj prozore prekrije papirom, starim vojnim plakatima i molitvom.
Tokom ovog mjeseca bila je bez struje najmanje devet dana, a nekoliko dana i bez grijanja i vode. Kako bi se zagrijala, spavala je obučena u više slojeva odjeće, pokrivena s dvije deke.
„Psihološki, niko ovo više ne može izdržati. Moj živčani sistem je potpuno uništen. Najgori je osjećaj nemoći – ležite, a nemate gdje pobjeći“, kaže Ribak.
Gotovo stalni napadi na grad
Od 12. decembra Odesa je gotovo bez prekida na meti ruskih napada. Gađane su prvenstveno luke i energetska infrastruktura, a prema dostupnim podacima, poginulo je najmanje devet osoba. Ukrajinske vlasti vjeruju da su napadi odgovor Moskve na nedavne ukrajinske udare na rusku takozvanu „flotu u sjeni“, koja se koristi za izvoz nafte mimo sankcija.
Snalaženje bez osnovnih uslova
Bez struje, plina i vode, građani se snalaze kako znaju. Telefone pune u javnim centrima, hranu kuhaju na improviziranim pećima, a namirnice drže na prozorima umjesto u frižiderima. Neki su u dvorištima postavili generatore kako bi pomogli komšijama.
Iako su Ukrajinci poznati po otpornosti, iscrpljenost je sve vidljivija. Oleksij Kolodčuk (83) kaže da mu nestanci struje ne padaju najteže, već to što mu se pokvarila hrana.
„Ponekad pomislim da bih, kad bih mogao doći do Putina, udario ga štapom po glavi, možda bi se urazumio“, kaže ogorčeno.
„Samo želim da ovo ludilo prestane“
Nakon više dana bez struje, dio stanovnika Odese organizovao je proteste, tražeći pomoć i stabilnije snabdijevanje energijom. Strpljenje ljudi polako nestaje.
Valentina Avdijenko (72) kaže da joj snagu daje samo trogodišnji unuk Denis, koji sirene doživljava kao igru, pokušavajući nasmijati odrasle.
„Tako smo umorni. Samo želim da ovo ludilo prestane. Kada će se ovo završiti?“ pita se.
Poseban teret za starije i nemoćne
Za mnoge starije građane rat nosi dodatnu bol jer ruši veze s Rusima koje su nekada smatrali braćom. Mahadan Farkhijev (73), bivši sovjetski vojnik, danas ne razgovara s bratom i sestrom u Rusiji.
On sa suprugom brine o sinu Andriju, koji ima cerebralnu paralizu. Tokom granatiranja smještaju ga u hodnik, pitajući se gdje bi uopće mogli pobjeći.
Socijalna radnica Olha Demidova kaže da je njen posao postao borba protiv beznađa. „Kad nema struje, vode i grijanja, ljudi zapadaju u apatiju. Ali moraju izdržati“, kaže.
Tiha molitva za mir
Tetjana Ribak, nekadašnja socijalna radnica, danas sama i nepokretna, s dvoje sinova na frontu i kćerkom u inostranstvu, tiho čeka kraj napada.
„Sve što sada želim je malo mira, makar trenutak tišine. Snaga me napušta“, kaže.
